Arhivski metar i arhivski kilogram u Državnom arhivu u Parizu

 

U Francuskoj se početkom 18. stoljeća pojavila ideja da se pramjera duljine veže za neku prirodnu veličinu. Prihvaćeno je da to bude zemljin podnevnik, pa je Francuska akademija znanosti 1735. i 1746. godine organizirala mjerenje zemljinog podnevnika u Peruu, odnosno Laponiji.
Tako su dobiveni i prvi mjerni štapovi čija duljina proizlazi iz dimenzija zemlje, poznati pod nazivima “hvat iz Perua” (Toise du Perou) čija je duljina bila 1,949 090 m i “hvat sa sjevera” (Toise du Nord).
Treba napomenuti da su ta mjerenja bila poduzeta u prvome redu da bi se dokazao oblik zemlje. Više od pedeset godina trajala je rasprava između teoretičara, pristalica Newtona, i astronoma, pristalica Kasinija, o tome ima li Zemlja oblik sferoida spljoštenog na polovima ili elipsoida izduženog u smjeru svoje osi. Ta su mjerenja su dokazala ispravnost Newtonovih teoretskih pretpostavka da je Zemlja spljošteni sferoid.
 
Međutim, tek je francuska revolucija dala snažan poticaj stvaranju desetičnoga metričkog sustava. Odlučeno je da se za jedinicu duljine prihvati metar: 40 milijunti dio pariškog podnevnika.
Mjerenja su 1791. godine povjerena matematičarima ďAlambertu i Mechainu koji su svoj posao s mnogo poteškoća i s iznimnim samoprijegorom dovršili 1798. godine.
Tako je dobiven metar, jedinica duljine, a na temelju njega definirane su i jedinice obujma i mase.
Za etalon mase izrađen je uteg jednak masi kubičnog decimetra vode. Tako je Francuska 22. lipnja 1799. godine (4 messidor an VII) prihvatila etalone metra i kilograma poznate kao “arhivski metar” i “arhivski kilogram” jer su toga dana predani na čuvanje državnome arhivu u Parizu.
                            
U čast tog događaja predložena je izradba spomenice sa natpisom koji pokazuje širinu pogleda i vizionarstvo osnivača metričkog sustava: “Za sva vremena, za sve narode”. Takva je medalja napravljena u Francuskoj tek 40 godina kasnije.
Za primjerom Francuske povele su se i druge zemlje uvodeći desetični metrički sustav. Prvo Luksemburg (1815.), pa za njim Belgija (1816.), Nizozemska (1816.), Grčka (1820.), Čile (1848.), Kuba (18491.), Španjolska (18491.), Filipini (1849.), Kolumbija (1853.), Italija (1861.) i druge zemlje.